Odluka o dodjeli posthumno plakete Hfz. Zakiru ef. Kaniži

U Travniku je 7. Aprila 2010. godine održana 64. redovna sjednica Savjeta Muftiluka na kojoj je, između ostalog, bilo riječi i o organizaciji ovogodišnje 500. jublirane Ajvatovice te je zaključeno da se hafizu Zakir ef. Kaniži posthumno dodijeli plaketa za zaštitu ljudskih prava i vjerskih sloboda sa posebnim akcentom na zasluge očuvanja višestoljetne tradicije Ajvatovice.

Hfz. Zakir ef. Kaniža

Rođen je 4.2.1923. godine u Pruscu, od oca Mehe i majke Fazije, rođene Elkaz. Osnovnu školu završio je u Pruscu, a Medresu u Travniku. Prva mektebska znanja stječe pred Mehmed- hodžom Učamrlićem. Zbog nevjerovatne sposobnosti pamćenja, skoro pa blic-pamćenja za sve što pročita, odnosno prouči, primjetivši to, roditelji su znali u kom pravcu ga trebaju odgajati i usmjeravati. Pričali su da je u snu  znao proučiti i po tri stranice Kur'ana Časnog, vjerovatno naučene tog dana. Dakle, kao dijete je u snu Kur'an učio bez greške.  Vidjevši da je to zaista tako , učenje Kur'ana Časnog započeo je i završio pred Mehmed-hodžom Učambrlićem, da bi hafiski ispit položio sa nepunih četrnaest godina. Poslije završene osnovne škole, želja mu je bila da završi Pedagošku akademiju i postane nastavnik matematike. Međutim, na nagovor svoga oca upisuje medresu, koju i završava uoči Drugog svjetskog rata. Iz vremena pohađanja medrese poznato je da je bio najbolji učeniku svojoj generaciji iz svih predmeta, izuzev arapskog jezika. Vihor Drugog svjetskog rata ga je u grad Štokerau u Austriji,kao pripadnika Domobranske vojske (tada regularne vojske ovih prostora), sa još 103 muslimana sa ovih prostora, na specijalističku vojnu obuku. Ovdje treba napomenuti da su se svi živi vratili iz rata. Po završetku obuke dobija čin oficira nižeg rang, što je još važnije savladava njemački jezik, što će rezultirati da je aktivno govorio i pisao njemački jezik. Kraj rata ga zatiče u Italiji, gradu Montfalkone, gdje biva zarobljen, odatle deportovan i zatvoren u zarobljenički logor u gradu Postojna u Sloveniji.  Po ukazu o   svih ratnih zarobljenika, vraća se u svoj rodni Prusac i traži sebi posla. Prvi radni angažman u struci, ako ne računamo imamske dužnosti u vrijeme ramazana,  dobija u mjestu Vinac kod Jajca 1947. godine. Ova će godina, definitivno, biti prekretnica u negovom životu, te će na određeni način, dati obol i pečat sve do kraja njegovog ovodunjalučkog života. Te godine, tačnije 27. juna je uhapšen, i iz Vinca odveden u zatvor u Jajce. Razlog hapšenja je bio taj što je kao   Vinačkog džemata i organizator odlaska na dovište Ajvatovica te godine, odnosno, pet dana ranije, postupio protiv naređenja organa tadašnje vlasti. I pored izričite zabrane  prolaska kroz Donji Vakuf ka dovištu Ajvatovica, uz upotrebu sile, ipak je sa cjelokupnom kolonom vjernika koju je predvodio, prošao, i na taj način učinio krivično djelo. Ovo je sažetak izvorne kategorizacije učinjenog   iz optužnice po kojoj je osuđen sa još dvanaestoricom hodočasnika. Presuđeno mu je u decembru iste godine, te je osuđen na pet godina stoge robije, od kojih je odležao četiri godine i četiri mjeseca. Nerado se prisjećao ovih robijaških dana i veoma rijetko je pričao o njima. Zna se da je prebacivan iz zatvora u Travniku  u zatvore u Sarajevu, Stocu i na kraju u Zenicu , gdje mu je prema njegovom kazivanju bilo najteže. Jedinu dobru stvar iz vremena robijanja pominjao je susret sa rahmetli profesorom  Husein ef. Đozom, kojeg je zatekao u zatvoru u Stocu , s kojim je mogao razgovarati o zajedničkim temama, a to je bila borba za opstojnost Muslimana u tadašnje vrijeme. Po izlasku iz zatvora, nakon izvjesnog vremena dobija posao imama u Bugojnu. Prvi radni dan- mubarek petak,pa džuma- namaz. Sreći nigdje kraja, ali i ogromna trema i nervoza. U prvom safu, iza njega jedan muderis i dvojica kadija. Primjetivši nervozu, kadija Terzić ga ohrabruje riječima:   i nezaboravi da si ti hafiz!>  naravno, sve prođe kako treba, Zakir-efendijinoj sreći nigdje kraja. Po izlasku iz džamije dočeka ga općinski kurir i reče da se treba javiti načelniku općine. Načelnik, izvjesni Rustempašić, mu na hodniku šamar, rekavši da neće da ikad više vidi u bugojanskoj džamiji, i da za njega nema mjesta ni u jednom bugojanskom mihrabu, dok je on, Rustempašić, živ. Tog istog dana je kurir iz Donjeg Vakufa, njegovoj kući u Prusac donio poziv da se u ponedjeljak javi na posao u tadašnji građevinski pogon u D.Vakufu. S obzirom da je za to doba bio dobro školovan, dobija posao obračunskog radnika, prvo na raznim gradilištima, a poslije u računovodstvu Komara, gdje ostaje sve do 1966. godine. Te godine glavni imam IZ Donji Vakuf , h. Naim ef. Hadžiabdić odlazi na dužnost reis ul uleme u Sarajevo, i za njegovu preporuku odbor IZ D. Vakuf angažuje hfz. Zakira Kanižu na mjesto glavnog imama. Na tom poslu ostaje punih dvadestdvije godine, sve do penzionisanje 1988. godine. Za ovo vrijeme, pored redovnih poslova imama Baš-džamije u D.Vakufu, obavlja poslove glavnog imama, vjersko-prosvjetnog referenta i aktivan je Član Udruženja ilmije. Svojim znalačkim radom i ogromnim entuzijazmom, vraća mnoge oduzete nekretnine u posjed IZ, pokreće,vodi i završava  veliku akciju renoviranja Baš-džamije. U to vrijeme završeno je i ograđivanje svih mezarluka u D.Vakufu, te mnogi drugi, manji poslovi. U vrijeme svog službovanja, nije baš bio omiljen među krugovima Vrhovnog starješinstva IZ Jugoslavije. Mnogo je razloga za to, između ostaloga što se nije uvijek slagao sa politikom Vrhovnog starješinstva i njenim poglavarom Reis ul ulemom. Također je mnogo puta bio protiv načela po kojima je funkcionisalo Udruženje ilmije u to doba. U vrijeme pobune učenika Gazi Husrev-begobe medrese javno se stavio na stanu pobunjenih učenika. To mu se kasnije , ali nikad nije klonuo duhom. U vrijeme Sarajevskog procesa imao je dosta neprijatnosti, a uoči zadnjeg rata biva saslušavan i istraživan od strane tadašnje državne bezbednosti pune dvije i po' godine. Vihor posljednjeg rata odnio ga je, kao i mnoge druge, u izbjeglištvo u Republiku Hrvatsku,  u grad  Podgoru. Odmah po dolasku u Podgoru pronalazi mjesnog fratra, predstavio se traživši on njega da svojim ugledom i autoritetom izdejstvuje jednu prostoriju u praznom hotelu   za potrebe vjerskog okupljanja izbjeglih Bošnjaka u tom gradu.  Na njegovu veliku radost mjesni fratar mu je to obezbjedio ,tako da je odmah organizovao vjerske aktinosti kao što je vjerska pouka za djecu i omladinu, džuma-namazi i teravih-namazi tokom mjeseca ramazana. Do povratka u Bosnu, pred kraj rata, u tom prostoru je predvodio tačno devedestdevet džuma-namaza, nekoliko momčića je počelo mektepsku pouku od početka,a najbolji među njima je hatmu proučio. Sve ove aktivnosti su prestale poslije zadnjih sukoba Armije BiH i HVO, jer su mu vlasti definitivno zabranile dalji rad. Pred kraj rata se vraća u Bugojno,a po oslobađanju i u Donji Vakuf. Dana 10. januara 1997. godine, tačno u vrijeme džumanskog ezana, preselio je na Vječni svijet. To je bio prvi dan mjeseca ramazana te godine, a prvi teravih- namaz, noć ranije, klanjao je, uz Allahovu pomoć, bez problema.